Kiša kao inspiracija za trčanje
Kiša nije jedan od mojih omiljenih vremenskih (ne)prilika. Nikada nisam imao volje da trčim po kiši. Ako me slučajno uhvati dok trčim, odradim trening do kraja. No ako pada na dan kada planiram trčati, dva puta ću razmisliti hoću li ići ili ne. Obično ispadne da ne idem. Trčanje poslije kiše svakako volim i preporučujem. Pogotovo zbog posebnog mirisa koji se osjeti u zraku.
Jučer je isto bio takav dan. Od jutra kiša i osjećaj da je najbolje ostati doma i zamotati se toplom dekom. No kako je vikend, ta opcija kod mene ne dolazi u obzir. Kao i većina jedva čekam vikend da mogu napraviti stvari koje ne stignem preko tjedna te naravno da mogu trčati bez nekog pritiska. Iako je padala kiša, po prvi puta nisam imao problema zbog toga nego sam se spremio i otišao trčati.
Nisam siguran koji se to klik dogodio u glavi, ali jednostavno je prevladala potreba za trčanje bez obziran na vrijeme te mogu reći da sam uživao u osjećaju slobode i da po meni padaju kapi kiše. Doživio sam i to da mogu po prvi puta u svojoj trkačkoj “karijeri” reći da sam uživao u trčanju po kiši. Sljedeći puta se sigurno neću buniti kada vani bude koja kap više.
Ono što mi je svakako prilikom trčanja po kiši bilo zanimljivo su pogledi prolaznika. Imao sam osjećaj da je većina njih okretala očima i mislila si “Pogledaj ovu budalu kako trči!”. Iskreno, mogu si oni svi misliti što hoće, to je skroz nebitno. Bitno je samo kako sam se ja dobro osjećao i uživao u trčanju. Na kraju, da netko od prolaznika zna kako je dobar osjećaj kada trčiš, vjerojatno ne bi okretao očima, nego bi se pridružio! Da izbjegnem “čudne” poglede, počeo sam s praksom da se uvijek nasmijem kada kraj nekoga prolazim. Smiješak uvijek nađe način da dođe do srca.
Što se tiče opreme za trčanje po kiši, najvažnije je imati dobar šuškavac ili jaknu i tenisice koje mogu izdržati kišu da ne promoče u prvih pet minuta trčanja. Ali ako i sve promoči, nije bitno — treba uživati u momentu!
