NovskaRUN vol. 7
Ponovno smo trčali po novljanskoj šumi nakon dvije godine.
Postala je tradicija da se treći vikend u kolovozu održava NovskaRUN, utrka koju redovito posjećujem svako ljeto. Prošle godine se utrka ipak nije održala zbog više sile, ali je zato ove godine sve više-manje bilo u regularnom tonu uz pokoji kiks.
Kao i do sada na izbor su bile tri dužine — 3 kilometara (Wrong turn), 9 kilometara (Run the Woods) i 16 kilometara (Spartana). Ove godine mi nije palo na pamet da se patim na 16 pa sam odabrao srednju dužinu. Iako to realno nije puno kilometara ako redovito trčiš, ne sjećam se kada mi je bilo toliko teško trčati tu dužinu. Razlog nije bio u tome što se nisam pripremio, nego je vrijeme bilo toliko sparno i teško da sam imao osjećaj da trčim s ruksakom punim olova.
No, kako god bilo teško utrka se odradila. Srećom sam trčao s Josipom pa smo vukli jedan drugoga. Više on mene nego ja njega, ali dobro. Hvala na tome!
Najbolji dio utrke je kao i uvijek bila atmosfera koja je bila čista pozitiva od početka pa do kraja i aftera koji je bio pun pogodak. Nisam 100% siguran zove li se bend koji je svirao “Mačak”, ali su dečki rasturili sve što su svirali. Niti jedna pjesma nije zvučala loše, da pače — sve je bilo na svome mjestu. Ne moram spominjati da je i hladna pivica jako dobro uz sve pasala.
Meni je prije svega bilo drago biti s ljudima koje stvarno dugo nisam vidio pa smo barem malo nadoknadili neke davno započete priče.
Oni što je svakako nedostajalo na utrci su ljudi! Bilo je prijavljeno te je na kraju sudjelovalo nešto manje od 150 trkača na svim utrkama. Nije to malo, ali s obzirom na to da je na utrci 2021. godine bilo njih skoro 100 više — to se itekako osjeti. Nije to smetalo dobroj atmosferi, ali start je bio nekako praznjikav. Samo da znate da dogodine morate doći u većem broju da oborimo i ovaj broj od 250!
Ne znam da li je bilo problema na ruti Spartana, ali na Run the Woods je falila markacija na ulasku u šumu nakon što smo završili trčanje oko jezera. Nije bio preveliki problem, ali da je bila bolje vidljiva ne bi bilo problema. Na NovskaRUN-u sam skužio i koliko sam zapravo težak te da sada stvarno spadam u težu skupinu trkača.
Desilo se to da je na jednom drvenom mostiću moja noga propala kroz njega. Pod težinom od 95 kilograma i rekli bi brzinom pukla jedna daska. Vjerujem da je već bila trula, ali svejedno to se ne bi dogodilo nekome od 50 kilograma. Ne znam da li mi netko želi nešto poručiti s time, ali pravit ću se da nisam dobio poruku.
Sve u svemu, zadovoljan sam s ovogodišnjim NovskaRUN-om, ali se jako veselim sljedećoj godine jer se sprema par iznenađenja, ali o tome dogodine.
